Donosimo vam kratku lekciju iz povijesti Poljičke Republike
Nastanak Poljica
Poljica su bila naseljena u prapovijesti što pokazuju ostatci iz kamenog doba u Jesenicama (zaseok Zeljovići). Prvi poznati stanovnici su bili Iliri, zatim Rimljani čemu svjedoče ostatci iz antičkog doba.
Prema legendi, 949. Godine u Poljica su se doselila 3 brata: Tješimir, Krešimir i Elem, potomci hrvatskog kralja Miroslava, a oni su ujedno i osnivači poljičke župe. Tješimir je zaposjeo od brda Graca do Cetine kod Zadvarja. Krešimir je od Graca do rijeke Žrnovnice, nastanivši se u Dubravi, a Elem je nastanio Gornja Poljica. Potomci te braće nazivaju se didići, a od njihovih potomaka su potekla tri plemena koja su nazvani po njihovim imenima: Krešimiroviči (Kremeničani), Tješimirovići i Flemovići (Limići). (Kuvačić, 2011).
Od trinaestog stoljeća na prostoru današnjih Poljica prostirala se Poljička knežija (republika), koja je danas samo geografski – povijesni pojam. Poljička republika bila je smještena između dvije rijeke: Cetine na istoku i Žrnovnice na zapadu. Zauzimala su 250 kilometara kvadratnih i bila su podjeljena na 12 sela ili katuna, a u odnosu na planinu Mosor djelila su se na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Gornja Poljica: Dolac Donji i Gornje Polje
Srednja Poljica: Kostanje, Zvečanje, Čišla, Gata, Dubrava, Sitno i Srinjine
Donja Poljica: Duće, Jesenice i Podstrana.
Današnja mjesta koje obuhvaća područje Poljičke kneževine:
Gornja Poljica: Donji Dolac, Putišići, Srijane, Gornji Dolac i Trnbusi;
Srednja Poljica: Tugare, Srinjine, Sitno Donje, Sitno Gornje, Dubrava, Naklice, Gata, Zakučac, Čišla, Ostrvica, Zvečanje, Smolonje, Kostanje, Seoca i Podgrađe;
Donja Poljica: Podstrana, Jesenice, Dugi Rat i Duće.
Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti, koju nisu prekidali ni novi državnopravni odnosi Hrvatske s Ugarskom, ni borbe s mletačkim osvajačima, ni pljačkaški pohodi Turaka Osmanlija, ni strahovanja od gusara, ni stradavanja od kuge i ratova. Taj prostor nazivan je općinom, župom, knežijom i republikom.
- lipnja 1807. godine se raspada nakon pobjede Napoleonove vojske u sukobu s pobunjenim Poljičanima. Vicenzo Dandolo je objavio direkt kojim je ukinuto postojanje Poljičke republike te je područje razdjeljeno između omiške, sinjske i splitske općine.
Poljički statut
Vrhunac političkog i kulturnog dosega Poljičke republike poznati je Poljički statut, odnosno zbornik pravnih propisa koje je za svoje članove i za svoje područje donijela poljička općina. Godina nastanka nije poznata. Najstariji sačuvani rukopis pohranjen u arhivu HAZU u Zagrebu potječe iz godine 1440. godine te započinje:”U ime Gospodina Boga Amen. Statut Poljički i sući Statut iz starog novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440.”
Može se tek pretpostaviti da je Statut postajao u drugoj polovini XIV st. jer kraljica Elizabeta u pismu od 3. studenog 1383. odgovara Splićanima na njihove pritužbe da Poljičani “sude po svojim zakonima”.
Sadržaj Poljičkog statuta raznovrstan je. Njegove norme odnose se na ustrojstvo poljičke općine, njezino sudstvo i upravu te na krivično, civilno i procesualno pravo. Tekst Statuta pisan je hrvatskom ćirilicom, koju neki zovu i bosančicom ili poljičicom. Pisan je na hrvatskom jeziku (štokavskom i mjestimično čakavskom narječju). U samom Statutu pismo se naziva “arvackim”.
Poljički statut je, uz Vinodolski zakon, najvrjedniji normativni pravno-povijesni spomenik napisan na teritoriju srednjovjekovne hrvatske države.
Biranje kneza
Veliki knez birao se svake godine na blagdan sv. Jure (23.4), nakon vjerskog slavlja na brdu Gradac (posred srednjih Poljica), kad se silazilo u Podgradac. U Poljičkom statutu u čl. 1. stoji: „Prvi je zakon poljički od gospodina uzimati kneza koji je Gospodinu vjeran, a Poljicima po volji. Zakon određuje da ga se bira na godinu dana i da tri puta (donosi presude), i da mu se za svakoga dolaska dade 30 ovnova, tako da ih nagodinu bude devedeset. Od toga općinskom pristavu idu tri ovna, jer ih on skuplja.“
Poljički knez biran je od strane 12 katunara, tj. predstavnika dvanaest poljičkih sela. Katunari su bili birani ujutro, na blagdan sv. Jure, u poljičkim katunima, tj. u dvanaest većih sela (kojima su pripadala manja obližnja sela), koji su zatim u Podgracu, u prisustvu svih Poljičana, na rok od jedne godine birali velikog kneza. Knez je bio čelni čovjek izvršne i sudske vlasti u Poljicima. Osim kneza bila su birana i tri suca, koji su predstavljali svako od poljičkih plemena:
Tješimiroviće, Limiće i Kremeničane. Birani su kada i poljički knez, a njihova je dužnost prestajala kada i knezu. U plemenu Kremeničana našla su se Splitu prometno najbliža i najpristupačnija sela: Sitno, Dubrava, Srinjine, Tugare, tj zapadna polovica Srednjih Poljica i cijela Donja Poljica:
Podstrana, Jesenice i Duće.
Brdo Gradac odvaja zapadnu polovicu Srednjih Poljica od istočne polovice Srednjih Poljica, u kojoj su se smjestila plemena Tješimirovića. Sela plemena Limića smještena su u Gornjim Poljicima, koja su glavnim hrbtom planine Mosor odijeljena od Srednjih Poljica.
Legenda o Mili Gojsalić
- godine su na teritorij Poljičke republike s istoka nezaustavljivo nadirale Osmanlije. Brojčano nadmoćniji, turski osvajači bili su na korak od pobjede nad Poljičanima. Legenda kaže kako je te sudbonosne 1530. mlada Poljičanka Mila Gojsalić otišla u šator turskog osvajača Ahmed-paše i za slobodu svojih Poljičana žrtvovala ono najvrjednije što je imala – svoj život. Zavela je pašu, ušuljala se u spremište baruta turske vojske i zapalila ga.
Osmanlije su Milu pokušali uhvatiti, ali, kao svaka prava junakinja, ona nije mogla dopustiti da padne u ruke neprijatelju. S turskom vojskom za leđima, hrabro je trčala do litice s koje puca veličanstven pogled na ušće Cetine te skočila u smrt.
Ohrabreni junaštvom Mile Gojsalić, Poljičani su krenuli u protunapad i jednom zauvijek protjerali Osmanlije iz svoje republike. U spomen na njen herojski čin, nedaleko od sela Gata danas se nalazi vidikovac s kipom ove mlade junakinje. Impresivni kip djelo je svjetski poznatog hrvatskog umjetnika Ivana Meštrovića, a nalazi se točno na mjestu s kojeg je,
prema legendi, Mila je skočila u smrt bježeći od turske vojske.